Uredno počešljana subverzija

U atriju splitske Galerije umjetnina posjetitelje će u ljetnim mjesecima dočekivati projekt Fences, ograđeni krevet koji preispituje pojam i značenje slobode u 21. stoljeću. Fences je dio izložbe nazvane Za vanzemaljce međunarodne umjetnice, dizajnerice i arhitektice Dejane Kabiljo, koja je u Galeriji umjetnina otvorena 15. lipnja, a koju će posjetitelji moći posjetiti do 16. rujna.

Projekt Fences u atriju Galerije umjetnina Split

Naslov izložbe nadahnut je promišljanjem o odgovornosti čovjekove egzistencije i djelovanja na našem planetu te njegovoj kreativnoj moći i tendenciji da mislima i djelima mijenja svijet oko sebe i ostavlja tragove, tragove koji će percipirati oni koji tek dolaze, ili koje tek možemo naslućivati. U uvodnom tekstu o izložbi umjetnica otkriva glavni diskurs i lajtmotiv koji je vodi kroz stvaranje i promišljanje vlastite umjetnosti: „Kada jednoga dana odavde nestanemo, što ćemo za sobom ostaviti? Ako nas vanzemaljci posjete, a možda nas i promatraju, vidjet će naše tornjeve i palače, čelik i staklo, plaže i bazene, shopping mallove, kruzere, vile i stadione. Velika mi je želja i ambicija da naiđu i na moje ljepote, te da im se svide. Možda nas razumiju malo bolje, ili se, pak, zbune.“

Slijedeći taj diskurs, izložba Za vanzemaljce promišlja svakodnevne pojmove i predmete u novom, otuđujućem, ali na momente čovjeku vrlo blisku te blago subverzivnu tonu. Nije ona napravljena samo za izvanzemaljce, nego i za sve one koji se zahvaljujući svojim malim fetišima, opsesijama, lošim navikama te kompulzivnim postupcima nekad takvima osjećaju.

Simbioza predmeta i čovjeka

Upravo su takvi ljudi te njihova ponašanja inspiracija umjetnici za stvaranje posve svakodnevnih predmeta u potpuno nesvakodnevnu stilu. Kako promišljanje čovjekova ponašanja, tako i promišljanje ponašanja materijala od kojeg su objekti izrađeni poziva na posvećenost u vremenu i fokusiranost na detalje. Rezultat je simbioza predmeta i čovjeka, uporabe i manifestacije jednog u odnosu na skrivene strahove i strasti drugog.

Već spomenuti projekt Fences prvi je objekt koji će posjetitelji ugledati u atriju Galerije umjetnina. Sastavljen od žičane ograde, sa dva jastuka koja nadopunjuju njegovu prazninu, krevet podsjeća na kavez. No da li je kavez tu da bi od nečega zaštitio ili pak da bi čovjeka zarobio, ovisit će o interpretaciji promatrača. Fences koketira s pojmom slobode i njegovim suvremenim poimanjem. Jeste li pokušali guglati riječ freedom / sloboda? Kao rezultat pojavljuju se siluete raširenih ruku prema zalazećem suncu, kao i mnogi citati poznatih i slavnih. Činjenica je da, paradoksalno, što više pokušavamo definirati, razumjeti i regulirati osobne slobode, sve ih manje imamo. Objekti i koncepti realizirani s idejom da nam olakšaju svakodnevnicu oduzimaju slobodu jednostavnog bivanja. Mobiteli, monogamija, zakoni, ograde i zidovi označavaju nas, naše vrijeme i načine postojanja. Pa kad već ograđujemo kontinent, državu, grad, dvor, zašto ne bismo i svoj najprivatniji prostor: krevet?

Što s beskorisnom ljepotom

Projekt Fences nastao je 2014, godinu prije dolaska velikoga vala izbjeglica sirijskoga rata. Njegova interpretacija, kad ga se stavi u kontekst s jednim drugim izloškom, kreće u drugom smjeru. Stariji umjetničin projekt, nazvan Bonnie Clyde, poziva na promišljanje ljubavi i braka, također u obliku kreveta. To je krevet punog, mekog, toplog drva, ispunjen perjem, krevet koji poziva da se od svakodnevnice sakrije u njegovoj blagosti i mekoći, u romantičnoj ideji klesanja imena zaljubljenih na zaglavlju kreveta. Ideja o ljubavi kao o slobodi i zračnom jastuku za životne probleme opreka je mnogo hladnijem Fences, iz zrelije umjetničine faze. Fences i dalje poziva na skrivanje, ali njegov je poziv tamniji, dvoznačan, nesiguran. Vrata kaveza koji okružuje ležaj otvorena su, a na onome je tko krevetu pristupa da odluči s koje ih strane zatvoriti.

Projekt SCRIBOman

U prostorijama galerije gdje se čuvaju zbirke iz povijesti, od 14. stoljeća do danas, dočekuju nas PRETTYPRETTY, stolci, taburei i barski stolci napravljene od pomno uređene, posvijetljene, fenirane i šišane konjske kose. Malo što uklapa se toliko u izravnu predstavu čiste moći kao trenutak kada lijepa djevojka uđe u prostoriju. Razgovor prestaje, glave se okreću. Djevojke su toga svjesne, mediji također. Sa ženskom se ljepotom poigrava, ona nije sama sebi dostatna, nego i sredstvo za postizanje ciljeva. Kolekcija PRETTYPRETTY u Galeriju umjetnina donosi graciozne ljepotice koje zrače samopouzdanjem, ali oko njih ostaje aura pitanja – što učiniti s tom beskorisnom ljepotom?

Često pitanje koje se postavlja pri pro­matranju suvremene umjetnosti jest upravo propitivanje umjetničkog karaktera pojedinih djela koja se pod taj nazivnik stavljaju. Pa tako i kod izložbe Dejane Kabiljo otvara se pitanje gdje, između utilitarnosti pojedinih objekta, leži umjetničko u djelima.

U umjetničinu slučaju umjetničko je upravo u utilitarnom karakteru objekta, podignutu na metaforičku razinu, pri čemu autorica promišlja one najprisutnije, a ponekad nevidljive koncepte onih koji će predmete koristiti. Stolac PRETTYPRETTY ne služi kao stolac. Ima ih koje to rade i bolje. Upravo metaforičnost, čin sjedanja na nečiju lijepu glavu transformira kolekciju objekata za sjedenje PRETTYPRETTY, koji su lijepi, možda prazni, ekstremno njegovani, ali ne i posvećeni svojoj osnovnoj namjeni – umjetnosti. PRETTYPRETTY, koketni u svojoj biti, subverzivno očijukaju i sa stalnim postavom Galerije. Smješteni u prostore koji su pretežno ispunjeni „muškom umjetnosti“, ukazuju na problematiku odsutnosti žena u umjetnosti, ali i daju snažnu ideju o tome koliko bi one mogle dominirati galerijskim prostorima budućnosti.

Anomalije suvremenoga života

Stol od papira SCRIBOman, manje nametljive pojavnosti, ali zahtjevniji što se tiče angažmana promatrača, smjestio se u drugu prostoriju. SCRIBOman kao da slavi čovjekovu potrebu za crtanjem i škrabanjem, jer je kompletno sastavljen od listova papira koji se mogu otrgnuti jednom kada ih njegov vlasnik ispiše. Kao takav, SCRIBOman je i krajnje autodestruktivan predmet izložbe: ispunjavajući svoju svrhu, on nestaje. On je ujedno i oda i posveta svima koji čavrljajući na telefon ostavljaju bezbroj tragova svoje podsvijesti na svakom praznom komadiću papira ili tkanine na koji naiđu. Sa SCRIBOmanom je počelo umjetničko putovanje Dejane Kabiljo, kada ga je izložila 2001. u Beču, u MAK-u, Muzeju primijenjenih umjetnosti / suvremenih umjetnosti, a posebno nakon izložbe u Tokiju, kada su veseli Japanci danima čekali u redu u maloj galeriji kako bi nesputano i veselo crtali po njemu. U tom trenutku SCRIBOman je oživio i dao afirmaciju projektima koji su uslijedili.

Dominantan predmet izložbe svakako je zlatna fotelja Au, iz kolekcije Ferrum / Zincum / Aurum. U znak protesta u umjetnosti i dizajnu, u stanju trajne nadraženosti i vizualnog zasićenja, taj projekt vraća na početak, da zadovolji čovjeka i dalje (možda više nego ikad) gladna reda, plana i ljepote. Što u ovome trenutku stoljeća umjetnost nudi? Dejana Kabiljo predlaže običnu čeličnu oprugu od koje su nekad bili građeni madraci. Zašto ne od zlata? Elegancija zlatne fotelje Au potpuno je u opreci s projektom Fat, mekanom obješenom foteljom, velikom ružičastom igračkom i boksačkom vrećom u jednom. Podsjeća na meso obješeno sa stropa na čeličnoj mesarskoj kuki, nadahnuta salom, tromim načinom života, reflektira nezdravost pretilosti, ali funkcijom boksačke vreće istodobno poziva na promjenu.

Promatrajući objekte na izložbi Za vanzemaljce odvojeno, ali pogotovo kao neodvojivu cjelinu i vremensku liniju promišljanja i stvaranja jedne umjetnice, vidimo da je Dejana razvila vlastiti koncept korisnog i beskorisnog te ga pretočila u predmete na granici umjetnosti i dizajna. Oni su refleksije pomnih, premda laičkih antropoloških studija, rezultat voajerstva usredotočena na pravila, ali i na anomalije suvremenoga načina života, a njezin rad rezultat je detaljna istraživanja i temeljita poznavanja materijala koji se spaljuje, blajha, fenira, kovrča, tuče, razlijeva, pretvara u zlato – sve dok se ne podvrgne svojoj ulozi. Tako nastaju jednostavni objekti, za naše kompleksno vrijeme, a mašta se ponovo ovija oko tvrdoga materijala.

Dejana Kabiljo rođena je u Splitu, no živi i radi u Beču, u trenucima kada nije na poslovnom putovanju u povodu neke od izložba koje je postavila na mnogobrojnim mjestima, kao što su muzeji, galerije, ali i sumnjive lokacije Beča, Graza, Milana, Firence, Londona, Pariza, St. Etiennea, Genta, Lausanne, Barcelone, Beograda, New Yorka, Pekinga i Tokija. Otvaranjem 15. lipnja u Galeriji umjetnina prvi put je radove pokazala rodnome Splitu, odlično nadopunjujući, ali i oponirajući te propitujući stalni postav Galerije. Na pitanje zašto baš sada, nakon toliko godina, dolazi u Split, Dejana odgovara: „Da mogu svom gradu reći, nakon toliko godina: eto zato me nije bilo, ovo sam radila.“ Sada se napokon otvorio i prostor i mogućnost za takvo što, u obliku splitske Galerije umjetnina i njezine otvorenosti prema svijetu.

Teoretičari Dejanin rad nazivaju metamodernizmom. U njemu su vidljivi razni utjecaji, ali u prvome redu velika posvećenost i uredno počešljana subverzija.